Ubrzano grabimo kroz benkovački kraj. Sunce nam se sramežljivo smješka skrivajući se gizdavo iza nebom prošaranih oblaka. Vjetar nam lijeno, ali uporno puše za petama. Gdjekad nas nježno obljubi kiša. Ništa zato. Tom prekrasnom jesenskom uspavanom krajobrazu ispresijecanom zelenim šumarcima, poplavljenim poljima i crkvicama načičkanima povrh škrtog kamena ni ova drevna igra vremenskih prilika i neprilika ne može oduzeti ništa od zamamne ljepote.

Da mi ovo i samome nije prva ekskurzija kroz ovaj često nepravedno zaboravljeni dio Lijepe naše, pozvao bih na sram sve one koji su dosad ne znajući što propuštaju zaobilazili potez od Benkovca do Skradina. Usto, cesta je i više nego pristojna. Tako da, ljudi moji, nemate se čega bojati. Osobito ako vas put na ovu cestu nanese tijekom zimskih mjeseci. Ni gužve, ni paklenih vrućina. Samo surova ljepota. Upoznajmo svoje.

Hrvatska ima svoju Troju I kad ste već tamo, budite pametniji nego što smo to bili mi. Uhvatite priliku i zaustavite se na ostacima hrvatske Troje, Machu Picchua ili Akropole, ako baš hoćete – kako se u narodu često krsti Bribirsku glavicu. I budite na oprezu. Nema te oznake koja će vas odvesti do tog skrivenog arheološkog bisera. Srećom, čitate ovaj tekst pa ćete znati što i gdje tražiti.

Uglavnom, rijetko je koje naoko neugledno ćelavo brdo toliko povijesno važno poput ovoga koje se šćućurilo 15-ak kilometara od Skradina. Golemi je to plato na kojem ljudi već tisućama godina ostavljaju svoje tragove. O, da. Tisućama. Bribirska je glavica bila opasana debelim zidinama mnogo prije nego što su Hrvati nogom stupili na ovo sveto tlo.

Naći ćete tako tragove Liburna, Rimljana, Turaka, Venecijanaca, Hrvata i Srba. Vidljivi su ostaci rimskih hramova i starohrvatskih crkava. Jedino se treba pažljivo gibati. S obzirom na količinu kosti koje se ondje generacijama talože lako se može dogoditi da zagazite na koju. Dobro, malo se šalimo. Ali Bribirska je glavica doista stotinama godina korištena kao groblje i to je vidljivo na svakom koraku. Trenutačno ondje stoji mala pravoslavna crkva usred golemog polja nadgrobnih spomenika svih velikih religija.

Bribir je pak poznat po još nečemu. Ondje je, naime, stolovao jedini neokrunjeni hrvatski kralj. Dobro, možda nije jedini, ali je svakako najvažniji. Pavao Šubić. On je bio najmoćniji od svih Šubića, kasnije Zrinskih. Vješto je iskoristio dinastičku borbu između Arpadovića i Anžuvinaca, uzeo nasljednu titulu hrvatskog bana te se okitio laskavim naslovom gospodara cijele Bosne.

U 13. je stoljeću tiskao vlastiti novac. U dokumentima je lukavo izbjegavao koristiti imena drugih vladara tako da je ispadalo da nitko doli njega niti ne postoji. Njegova je obitelj u svojim rukama čvrsto držala vlast diljem čitave Dalmacije. U jednoj od sedam crkava koliko ih je u njegovo vrijeme stajalo na glavici zaređen je i prvi hrvatski svetac, Nikola Tavelić.

Gradić koji obožavaju milijarderi

Nastavljamo put. S mosta pogled baca na smaragdno-zeleno more, biserno-bijeli toranj, uspavani mediteranski gradić, gomilu luksuznih jedrilica i jahti i ušće Krke u more. Grad u kojem rijeka ljubi more. Skradin, dakle. To je onaj gradić koji vas oduševi svaki put kad autocestom putujete za Šibenik, ali nikad nemate vremena spustiti se i vidjeti što sve nudi. Mi smo, dakako, u grad ušli s bočne strane. Autoceste na ovom putu ne dolaze u obzir.

Prvi dojam nije neki. Jedna dugačka ravna cesta opasana drvoredom koja vodi do golemog parkinga. Meh. Ali zato čim čovjek skrene prema gradu ima što vidjeti. Ne ljetuju ondje ipak zavraga najbogatiji ljudi na svijetu.

Roman Abramovič i Bill Gates su, recimo, veliki zaljubljenici i česti gosti ovog priobalnog gradića udaljenog od Šibenika svega 18 kilometara. Mi ostali smrtnici, u najboljem slučaju, Skradin posjećujemo prilikom ulaska u Nacionalni park Krka i tek rijetko vidimo više od onog maločas spomenutog parkirališta. Gre'ota.

A svatko će ondje pronaći nešto na čemu će pasti oči. Bili to brodovi i brodice svih veličina, oblika i boja, bila to opojna priroda ili pak nezaboravan pogled koji se pruža sa skradinske gradine. Ili pak možda tek neki neistraženi arhitektonski dragulj koji izranjaju iz uskih kamenih ulica. Njih zasigurno ne nedostaje, budući da je čitava stara gradska jezgra proglašena zaštićenim spomenikom kulture.

Ljubav koja odolijeva vremenu

Neki će možda uočiti i pristojnu ponudu restorana. Jeste li, recimo, znali da se upravo u Skradinu krije najstarija autohtona dalmatinska konoba? Mi nismo. Skradinska konoba Mate otvorena je davne 1958. godine i otada se čvrsto opire vremenu koje kao da prolazi mimo nje. Ponuda je uvijek ista - vino, masline, pršut, maslinovo ulje i sir babe Anke. Nema pive, nema sokova. Nema interneta ni glazbe. Ali gostiju zato nikad ne fali.

O tome svjedoče cedulje koje gospođa Anka oduvijek lijepi po zidovima. Valja se zaletjeti i prođirati kroz šest desetljeća povijesti koja je onuda prohujala. Nitko se još iz Ankine konobe nije vratio gladan života. A odakle konobi ime? Po Ankinom mužu. Epska je to ljubavna priča čiju uspomenu baba Anka brižno čuva.

Malo dalje, u kompleksu stare tvornice, još jedan kuriozitet. Možda ste čuli za muke jedinog zagrebačkog muzeja automobila. Pred nekoliko je godina izgnan iz prostora u kojem su živjeli deseci generacijama omiljenih starodobnih automobila. Osobno pored tog sad već bivšeg muzeja prolazim svaki dan na putu za posao. I nikako se otarasiti pitanja gdje su li svi ti limeni ljubimci završili. Pa, sad znam. U Skradinu. Barem dio njih.

Prošle je godine, naime, bez mnogo vike i pompe otvoren Muzej automobila Ferdinand Budicki u prostoru nekadašnje tvornice aluminija na samom ulazu u Skradin. Kako je Skradin vjekovima mjesto susreta istočne i zapadne kulture, voditelju muzeja činilo se prikladnim upravo ondje trajno smjestiti mnogima omiljene modele istočne i zapadne provenijencije koji datiraju iz 60-ih, 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Nostalgija uz kupljenu kartu dolazi besplatno.

Grad glazbe pod četiri utvrde

Vrijeme je za polazak. Naši nas sugovornici u Šibeniku već čekaju. Uspinjemo se starom cestom iz Skradina prema Šibeniku. Vrijeme nas sustiže. Vjetar jača. Dok se mi probijamo kroz gusti šibenski promet, gomile srednjoškolaca spuštaju se s brda u srce grada. Gomile. Labirint ulica koji valja proletjeti neobično je zapetljan. Kako bismo stigli do utvrde Barone, koja se nalazi debelo ponad obale, moramo proći doslovno čitav grad. Kako li je tek u jeku sezone!

Pripadnici mlađe generacije hodočastili su pobožno u Šibenik godinama. Ondje se, naime, rodio jedan od kultnijih glazbenih festivala. Danas je ugašen, zamijenili su ga drugi. Hipsteri diljem zemlje još ga s gorčinom oplakuju. No, ekipa iz Tvrđave kulture Šibenik, organizacije koja se brine za tri od čak četiri velebne šibenske tvrđave, vraški se trudi promijeniti sliku svoga grada.

Umjesto da se fokusiraju isključivo na glazbene događaje popularne prirode, oni turističku ponudu šire u dublje sfere kulture. Otkako su preuzeli upravljanje najprije utvrdom svetog Mihovila, a zatim Baroneom te odnedavna i svetim Ivanom, stvari se opasno mijenjaju.

Lijepa je to priča o uspjehu kulturnog turizma. Krenula je sa šačicom entuzijasta koji su odlučili kapitalizirati uspavani potencijal šibenske turističke ponude. Njih troje. Nadljudskim su naporima i čeličnom upornošću prikupili sredstva za obnovu dvije tvrđave – Mihovila i Baronea. U jednoj od njih danas se održavaju probrani kulturni događaji, druga pak istovremeno služi kao vidikovac na grad nad kojim se nadvija te kao sabirno mjesto na kojem se nudi najbolje od lokalne proizvodnje.

Kad se obnovi treća i najveća među njima – sveti Ivan, tek ćemo vidjeti što Šibenik može postati. A planova niti ambicije zasigurno ne nedostaje! Reći ćemo još samo da se tročlana ekipa koja je s projektom krenula danas proširila na 40-ak ljudi. Pa nek' netko kaže da se uspjesi postižu svugdje samo ne u nas.

Riječ ili dvije o bogatoj povijesti Šibenika

Ponešto o ovom povijesnom hrvatskom gradu zasigurno znate. Recimo, Šibenik je prvi dalmatinski grad koji su podigli isključivo Hrvati. Stručnjaci tome kažu samorodni, lijepe li riječi! Stoljećima je bio najveći hrvatski obalni grad. Dok ga nije ispraznila kuga. U srednjem je vijeku imao vlastiti novac. Karlovac ima četiri rijeke, a Šibenik četiri tvrđave od kojih je najstarija tvrđava svetog Mihovila.

Iz nje je izrastao ostatak grada. Ondje se nalaze čak dva spomenika UNESCO-ve kulturne baštine, katedrala i tvrđava svetog Nikole. A kao što mnogi znaju, ondje su stasale mnoge legende hrvatskog društva. Krenimo s legendarnim izumiteljem Faustom Vrančićem. Mate Mišo Kovač – treba li reći više, Arsen Dedić, Vice Vukov, zatim Brešanovi, Špiro Guberina, Goran Višnjić… Antonija Blaće? Dražen Petrović!

Popis znamenitih ljudi toliko je dugačak da jednostavno nema smisla nabrajati jer bi trajalo dovijeka. Google, braćo i sestre. Nemojmo zaboraviti niti legende u užem smislu te riječi. Šibeniku ih doista ne nedostaje. Jeste li znali da su ludi Šibenčani utvrde Barone i sveti Ivan podigli u svega dva mjeseca i to djelomično za vrijeme opsade? Mlečani im nisu htjeli dati novca niti radne snage, Turci su im puhali u leđa, snašli su se sami.

I to kako! Hrabre su Šibenčanke navodno u svojim haljama švercale kamen za izgradnju zidina. Ni manje ni više nego kroz neprijateljske redove. Dušmanima su pažnju skretale tako što su im u prolazu pokazivale svoje obnažene stražnjice.

Druga uzbudljiva legenda veže se u mračno doba šibenske povijesti – kugu. Bolest je, usput, pokosila višestruko više ljudi nego što ih je stradalo u svim turskim nasrtajima zajedno. Prilično tragična priča, heroje koji su obranili grad u ratovima, pokosila je bolest. Grad je ostao opustošen. A da bi ono malo ljudi koji su ostali unutar grada preživjelo, odlučili su se na prilično radikalni čin.

Misleći da je za pošast kriv vampir, otkopali su prvog čovjeka koji se razbolio od kuge – dakle, mrtvaca, i probili mu srce glogovim kolcem. Efekt je bio kontraproduktivan. Umjesto da spriječe daljnje širenje bolesti, kugom se zarazilo još više ljudi. Ovo su bili samo najveći hitovi. Tisuću godina lude povijesti nemoguće je strpati u nekoliko pasusa. Stoga krećemo dalje. Za Split.

O njima sve znamo

Neki će reći najlipši grad na svitu, drugi će otići u drugi ekstrem misleći na socijalističke arhitektonske mastodonte koji počinju dominirati gradom čim se čovjek izmakne iz povijesne gradske jezgre stare 1.700 godina. Da, govorimo o Dioklecijanovoj palači oko koje je niknuo čitav Split. Svi se slojevi njegova života mogu prepoznati upravo u tim drevnim zidinama. Magnet za turiste, kolijevka života za domaće.

Rodno mjesto mnogih olimpijaca, picigina i nezaboravne glazbe. Odnedavna i naš najposjećeniji turistički grad. Grad pod Marjanom, domovina najljepših žena na svijetu, prapostojbina fjake i krilatice polako ćemo. Ovaj grad ili volite ili ga mrzite. Lakše ga je, doduše, voljeti kad te ne šibaju vjetar i kiša, ali svatko tko ima dušu neće se moći othrvati magiji njegovih kamenih ulica i prekrasnih ljudi specifična temperamenta.

I kad ste već u okolici. Svakako navratite u Solin. Naš drevni grad koji je postojao mnogo prije Rimljana. Za njihove se vladavine prometnuo u treći po veličini u čitavom Carstvu. Smatraju ga kolijevkom hrvatskog kršćanstva. I onda je sve otišlo k vragu. Srećom još uvijek imamo velebne ostatke koji svakodnevno svjedoče o njegovoj negdašnjoj veličini.

A malo iznad njega nalazi se i naš prvi kraljevski grad. Vi ga, doduše, možda prije znate kao mjesto u kojem se može pojesti najbolja janjetina u zemlji. I ne varate se. Ako si smijemo dopustiti, preporučujemo Perlicu. Meso za prste polizati, a za razliku od ljute joj konkurencije koja nosi ime po zaštitnom znaku grada koji se razlijeva pod debelim zidinama stare gradine, pristupačno i ljubazno osoblje. Možda ćete se malo načekati, ali isplati se. Pitate se o kojem gradu govorimo dok ovako brzo jurimo dalje prema nepoznatom? Klisu dakako.