ZANIMLJIVA ALTERNATIVA UOBIČAJENOJ RUTI

Sjećate li se vremena prije nego je u promet pušten puni profil autoceste Zagreb-Rijeka? Nije to bilo toliko davno. Oni nešto odrasliji i mudriji među nama zasigurno se još uvijek s nostalgijom prisjećaju kolona u kojima smo se probijali kroz Gorski kotar. Bilo je to neko sporije vrijeme u kojem smo još uživali u luksuzu rastvaranja neočekivanih vidika koje autocesta, koliko god da je ubrzala put prema Primorju, u većini slučajeva izbjegava.

Nećemo taj obrat stvarnosti nazvati nesretnim. Možemo ga zvati zanimljivom alternativom uobičajenoj ruti. Svaki pravi zaljubljenik u vožnju, pruži li mu se prilika, ionako će izabrati staru cestu. Ljepša je, sporija i nudi mnogo više prilika za neplanirano zaustavljanje. Stara cesta koja Karlovac povezuje s Rijekom, Bakrom i Senjom svakako u tom društvu starih ljepotica prednjači.

Nomen est omen

Ova ista cesta koju mi zovemo starom nekad se, inače, smatrala jednom od najmodernijih i najljepših u čitavoj Europi. Izgrađena je u 19. stoljeću, a o tome kako je i prema kome dobila ima još se uvijek dvoji. Jasno je tek da se zove Lujzijana. U jednoj je verziji priče tako ime dobila u čast treće supruge habsburškog cara Franje I., Marije Ludovike, dok u drugoj ta ista zasluga pripada njegovoj kćeri Mariji Lujzi – ujedno i Napoleonovoj supruzi. Ova je dvojba prilično logična, uzme li se u obzir da se cesta počela graditi prije nego je Napoleon pokorio Europu te da je završena nakon toga. Lujza je inače izvedenica imena Ludovika – ako vas nešto buni, a latinsko i tad službeno ime cesto glasilo je Via Ludovicea. Toliko o imenu.

Treća sreća

Ovim trasom kojom još i danas prolazi Lujzijana putovalo se i mnogo prije. Prvi su se kroz te nesigurne krajeve svojim putevima probili Zrinski i Frankopani – hrvatski plemići koji su obilježili dobar dio naše povijesti. Početkom 18. stoljeća krenuli su u Beču ozbiljno razmišljati o tome da poboljšaju i ubrzaju komunikaciju između kopna i mora.

Odlučeno je da se ide u gradnju ceste. I tu dolazimo do Karoline. Bio je to, za ondašnje pojmove, pristojan pokušaj koji jest donekle ispunio svoju funkciju. No, Karolina je od početka pokazivala svoje manjkavosti. Bila je uska i nepristupačna s golemim usponima i padovima koji su se često pokazivali nemogućima za prijevoz s kočijama i zaprežnim kolima. Osim toga, dijelovi te ceste bili su toliko izloženi da su tijekom dugih zimskih mjeseci zbog snijega i vjetra bili zatvoreni. I tu dolazimo do Jozefine, odnosno drugog pokušaja povezivanja Karlovca s Primorjem. Kvaliteta prijevoza jest neznatno poboljšana, ali i dalje nedovoljno da se stane s rekonstrukcijama.

U tom se trenutku u obzir uzimala i megalomanska mogućnost povezivanja Karlovca s Primorjem vodenim putem, odnosnom Kupskim kanalom, ali se naposljetku zbog vrtoglavih cijena od tog plana odustalo. Od izgradnje Karoline do ovog trenutka prošlo je već 80-ak godina. Znanja i tehnologije prilično su uznapredovali pa je stoga Lujzijana, u odnosu na Karolinu, bila mnogo niža, prohodnija, nekoliko metara šira te čak 30 kilometara dulja.

Stalna opasnost od razbojnika

A Lujzijana se od svojih prethodnica razlikovala još po nečemu. Imala je brojna odmarališta, takozvane štacije. Kako je put od 136 kilometara, koliko ih je Lujzijana od svog ishodišta do svog cilja brojila, trebalo nevjerojatnih pet dana, duž ceste su nicale brojne gostione. Što zbog okrijepe, što zbog sigurnosti. Bila su to, naime, vrlo nesigurna vremena gdje su razbojnici noću svakodnevno zaskakali putnike namjernike.

Iz istog su razloga duž čitave ceste nastala i brojna naselja. Po jedno otprilike svakih tri kilometra. Bili su to najčešće zaseoci jedan od drugoga udaljeni dovoljno da se čuju pucnjevi pa se u slučaju napada razbojnika moglo pravovremeno reagirati. Sjajno vrijeme za ugostiteljstvo, budući da je svaki od tih zaseoka, ma koliko malen bio, imao barem jednu gostionu.

Mukotrpna gradnja ceste

Sama gradnja prepuštena je uglednom podmaršalu Filipu Vukasoviću, a činjenica da se gotovo nepromijenjena koristi još i danas dovoljno govori o njegovoj ingenioznosti i umjeću. No, nemojmo se zavaravati. Sama je konstrukcija bila skupa, dugotrajna i iznimno teška.

O tome svjedoče pisma koja je Vukasović slao jednom od glavnim investitora – našem poznatom biskupu i dobrotvoru Maksimilijanu Vrhovcu. Nerijetko mu se tako žalio što su radovi na novoj cesti opasni po život, a susretao se i sa sličnim problemima s kojima se nosimo još i danas. Radnici su mu, trbuhom za kruhom, bježali na bauštele u susjednim krajevima jer se ondje moglo zaraditi više. Kako bi sve skupa išlo brže Lujzijana je na nekim dionicama puštena u promet samo s polovinom širine, a kasnije je dograđivana u punome profilu. Širina ceste u zavoju

bila je 8,20 metara, a u oštrim zavojima i do 14,40 metara, dok je nagib dosezao najviše šest posto. Njena je izgradnja s prekidima sveukupno trajala od 1803. do 1811. godine u dužini od 134 kilometara, a ukupni troškovi popeli su se na vrtoglavih 2,5 milijuna forinti.

Životno djelo velikana

Putopisac bečkog Domovinskog lista, koji je početkom proljeća 1809. prošao tada još uvijek nedovršenom cestom, napisao je ushićeno kako se na svim svojim putovanjima nije susreo s takvim graditeljskim djelom kao što je Lujzinska cesta. Generalu Vukasoviću bilo je dano da preko glavnih brda probije trasu i da u području gdje samo orlovi i lešinari bivaju čudovito djelo ljudske snage postavi, zabilježio je putnik navodeći kako je čitav kraj od Ravne Gore do Rijeke bio strašna divljina, a veličanstvena cesta kroz brda, i tu i tamo postavljene kućice za maltarinu i pokoja gostiona, jedine su oznake da nismo sasvim sami iz ljudskog društva protjerani.