NEMA STVARI KOJE NE RADE
Uz sam spomen Vlaške ulice još ne tako davno vezalo se samo jedno. Onamo si išao kad ti je trebalo
nešto kvalitetno, domaće i rukom rađeno. Bila je to ulica u kojoj su stolovali mali obrtnici. Proizvodilo
se svašta – od šešira do džezve. A onda je stiglo neko drugo vrijeme. Njihove usluge, iako vrhunske,
postale su uslijed naleta većih i jeftinih proizvođača preskupe. I tako su se ti obrti jedan za drugim
polako počeli gasiti. Danas ih je ostala svega šačica najžilavijih i najtvrdoglavijih. Majstori su to koji se
još uvijek vode za istom životnom filozofijom – radi puno, radi dobro, radi brzo, radi kvalitetno. Kupac
je uvijek u pravu. Ne postoji stvar koju on može tražiti, a da ju ti ne možeš napraviti.
Tom kovu ljudi zasigurno pripadaju i majstori koji već 50-ak godina rade na istoj adresi – u Vlaškoj 76.
Stari Zagrepčanci sigurno dobro znaju za Havela – kovinopojasara kod kojeg se već pola stoljeća
rješavaju svakojaki problemi. Od potrganih torbica do dotrajalih tanjura za kotlovinu. Samo još cipele
ne popravljaju, smije se Dražen Radotović – trenutačna glava firme.
On je na tom mjestu naslijedio svog punca, Branka Havela, koji pak je prije toga radnju preuzeo od
svog oca, Augusta Havela. A na štafetu čeka već idući trkač – Luka Radotović koji će jednom od svog
oca preuzeti biznis. U radioni Havel proizvode se, inače, posljednje ručno rađene džezve u Zagrebu.
„Nekad je tu radilo četiri ili pet ljudi u dvije smjene. Proizvodile su se velike serije. Industrija je bila
jaka. Proizvodili smo svašta - dijelove za vešmašine, instrumentraiju, riz odašiljače… Danas više toga
nema“, pomalo sjetno naš razgovor započinje simpatični gospon Radotović.
ONI ZANAT NA UMORU ODRŽAVAJU NA ŽIVOTU
„Ljudi me često znaju pitati zašto sam ostao tu, u ovom malom prostoru. Zašto nisam otvorio neku
veliku halu. Ma, zaboravi. Ovo je ipak Vlaška“, ponosno će. Od hrpe obrtničkih radnji danas ih je u
Vlaškoj ostalo manje nego je prstiju na jednoj ruci, govori mi, ali oni se ne daju iz svoje male radnje u
kojoj se već 50 godina bez prekida proizvode džezve. Širiti se ne misle pa im novi strojevi za masovnu
proizvodnju ni ne trebaju. Jedino što žele jest nastaviti raditi svojim rukama i održati obiteljski posao
na životu.
Način i kvalitetu na koji u Havelu rade prepoznali su i u gradu. Dodijelili su im status kulturnog
spomenika grada Zagreba, a proglašeni su i deficitarnim zanimanjem. Škole za kovinopojasare već
odavno nema pa svatko onaj tko se za taj zanat želi izučiti mora doći na šegrtovanje u Havel. Bilo je
kroz godine ljudi koji su pokušali, ali je posao težak pa su na kraju ipak odustali. To jest, svi osim
jednog – najmlađeg pripadnika dinastije Havel.
„Moj sin je takav otkad je bil klinac. Uvijek je neš s čekičem koval. Rođen je za to. Dok je bil mali smo
ga zvali Drotičko“, kroz smijeh će gospon Radotović. Drot je, inače, u kajkavskom bakrena žica, a ne
pripadnik plavih anđela.
Zanima nas što je Luku privuklo ovom poslu na umoru. „Ovaj mi se posao sviđao od početka, otkad
sam još mali bio. Oduvijek sam volio raditi sa svojim rukama s metalom. Dolazio sam u radionu
gledat i pomagat dedi i tati. Kad sam završio školu sam se tu i zaposlio i krenuo dalje učiti.“
Budući da pripada generaciji koja se u sve većem broju slijeva iz zemlje u neke druge krajeve gdje
teku med i mlijeko, pitamo Luku planira li i on otperjati u neke zelenije krajeve. Ni govora, kaže.
„Najdraže mi je kaj mogu nastaviti obiteljski posao, raditi s tatom. Drugačija je to atmosfera nego kad
radiš za nekoga. Ne brinem se pretjerano. Zasad još uvijek ima posla, a za dalje ćemo vidjet“,
optimistično će mladi majstor.
LJUDI IM SE VRAĆAJU I NAKON 40 GODINA
Sudeći prema broju ljudi koji su prodefilirali njihovom malom, ali izrazito veselom radnjom, straha za
posao nema. U Havelu, naime, ne proizvode samo bakrene džezve. Proizvode apsolutno sve čega se
netko sjeti. Od raspela do svijećnjaka. Luki se, doduše, priznaje nekad zbog toga što njegov tata
ljudima obeća svakojake ludorije dižu dlake na glavi, ali posao uvijek obavi kvalitetno i u zadanom
roku.
„Koliko put se dogodi da je netko pred 30 godina kupio džezvu pa se sad vraća da mu popravimo
ručku“, priča nam Luka usput dok nam pokazuje kako se izrađuju bakrene džezve. „Nekad su bili
popularni i tanjuri za kotlovinu. Ljudi ih i nakon 40 godina otkad su ih kod na kupili dolaze nositi nama
na popravak“, ubacuje se iz druge prostorije njegov tata. „Često nam u radionu dolaze i stare dame
koje su naučile da se kod nas sve popravlja. I kak ih onda sad odbit kad ti dođu s molbom da im
popraviš torbicu“, smije se.
Pri izlasku nam ponosno pokazuje stvari koje su se generacijama proizvodile u njihovoj radnji. A radili
su sve, od nekoliko kilograma teških pehara preko šljemova koji su naši dečki koristili tijekom rata do
suvremenih bakrenih lustera koji osvjetljavaju najfinije zagrebačke restorane. „Sve to dolazi odavde“,
priča mi na rastanku. „Mi nikoga ne odbijamo.“
